Markus Zutter je uzimao heroin 17 godina, svi pokušaji liječenja su se završili neuspješno. Čuo je o liječenju koje provodi ruski vojni ljekar, koje oslobađa od narkomanske zavisnosti 73 % pacijenata i traje 2-3 dana, uputio se u Moskvu.

Sedamnaest godina Markus je bio okupiran time da je uništio svoj život. I evo, drhteći, on leži na uskom krevetu, sa pogledom uperenim u plafon, srce jako lupa brzinom 132 otkucaja u minuti, mrmlja:”Majku mu, sad će početi”.

Markus Zutter ima trideset pet godina i od osamnaeste godine je na heroinu. Po njegovom izgledu ne bi se to reklo – jake ruke, široka ramena, svjetli uvojci. Ali potom primjećuješ i neuredne nokte, nedostatak nekoliko zuba, ožiljke na rukama. Svoju prvu dozu heroina Markus je uzeo u Švajcerskoj, u Milhajmu, u neposrednoj blizini svog omiljenog bara “Resslich”. Zajedno sa svojim najboljim drugom Tonijem on je udahnuo prvu dozu droge sa haube automobila. “Resslich” više ne postoji, a Toni je umro. Umro je prošle godine – srce mu je otkazalo.

To što sada preživljava Markus, to je nešto slično putovanju cijelog njegovog života – najradikalniji u svijetu metod liječenja narkomanije. “Čist za 30 minuta” – tako bi mogao zvučati reklamni slogan.

Medicinska ustanova koja nudi takvo liječenje se nalazi na području 25. centralne vojne bolnice u Moskvi, okružena je parkom. U čekaonici je kožna sofa, u kabinetu – veliki tamni radni sto, kabinet za terapiju je opremljen medicinskim uređajima za kontrolu pulsa i moždanih funkcija. Metodologiju liječenja je razradila sovjetska armija i zato je ona u Zapadnoj Evropi gotovo i nepoznata. Pojavila se 80- ih godina, kada su se hiljade sovjetskih vojnika, vrćale iz Afganistana sa heroinskom zavišnošću. Grčevi, proliv, potoci znoja, bljedilo – takvi su ležali u vojnim bolnicama. Heroinskih zavisnika u SSSR nije bilo i nije bilo odgovarajućih medicinskih ustanova. Vojni psihijatar Mihail Zobin je služio tada u Taškentu, blizu afganistanske granice. Znao je da se narkomanima, od kojih su mnogi bili djeca, može pomoći samo na brz i jednostavan način.

Zobin je proučavao kako heroin djeluje na mozak. Otrov stimuliše receptore opijata – male formacije nervnih ćelija, u mozgu ih je na milione. Kod zdravih ljudi receptori reaguju na endorfine i to izaziva osjećaj sreće. Ali ako endorfini stimulišu maksimalno 15 procenata opijatnih receptora, doza heroina je do 80 procenata. Prava eksplozija sreće. I što češće mozak doživljava tu eksploziju, to je veća potreba receptora za heroinom. Oni se mijenjaju, mutiraju i iznad svega – povećava se njihov broj. Zobinova ideja je bila jednostavna. Ako blokira receptore, želja za heroinom će nestati.

Markus Zutter je pročitao o Zobinu u časopisu. Članak je bio naslovljen “Finalna spasonosna injekcija”. Markus kaže da je odmah shvatio da je to njegova posljednja šansa. Iza njega je mnogo liječenja, često je završavao na klinici, dva puta su bila u pitanju predoziranja. A onda – energični psiholozi, koji su stalno čeprkali po njegovom djetinjstvu – a jesu li ga tukli, je li bio podvrgnut seksualnom nasilju? “Glupost”, - svaki put bi govorio. „Da, imao sam najljepše djetinjstvo, koje možeš samo da zamisliš“.

Njegov otac je bio poslovođa na izgradnji puteva, majka je radila u pošti, četvoro starije braće i sestara brinuli su o njemu. Zutteri nisusu bili bogati, ali imali su novca za kuću sa cvijećem na balkonu i zavjesama sa bijelim i crvenim kariranim zavjesama na prozorima. Do njegove jedanaeste godine živjeli su blizu Ciriha. Preselenje u Milhajm je izazvalo šok- 3000 stanovnika, skoro sve kuće – seoska imanja, fabrika za proizvodnju muslija, djeca su išla u školu u gumenim čizmama. Markus je nosio patike, kasnije se pojavila minđuša u uhu i tetovaža. On se držao po strani, ali je kod djevojčica imao uspjeha - laka atletika, fudbal, kik-boks doprinijeli su tome.

Sa završetkom škole, kaže Markus, završila su se i srećna vremena. Imao je petnaest godina. Počeo je da uči za zidara, zapao ga je takav mentor koji ga je stalno omalovažavao:“Zutter, ti si tupoglav, nikad se nećeš naučiti!“ Roditelji nikada ranije nisu glasa povisili na Markusa . A tu se u njegovom životu pojavila „ta zadnjica“. Jednom je poslije posla neraspoloženi Markus dreždio u baru „“Resslich” – mračno, zadimljeno, taj isti šank, sto i uvijek jedni te isti ljudi. Jedan od njih je bio Toni, dvije godine stariji, takođe učenik zidara, lice mu je kao u Majka Tajsona. Prvo su brbljali o svakakvim glupostima, pili, pušili travu.

Markus je razmišljao – evo završilo se školovanje, onda 17 nedjelja obaveznog vojnog roka i počinje pravi život: žene, putovanja, super motocikl – maštao je da kupi Suzuki 750. Zidari u Švajcarskoj dobro zarađuju. Ali maštarije su prekinute tri dana prije njegovog povratka iz vojske. Dežurni je povikao:“ Zutter, telefon!“ „Zvala je Maja, simpatična brineta, sa kojom je par puta spavao. Saopštila mu je da ima vijest za njega – postaće otac.

„I tada se moj svijet srušio, - priča Markus. „Nisam želio nikakvu porodicu. U svakom slučaju rano je. Želio sam da prošetam. Pokušavao sam da je nagovorim da abortira. Ali ona je definitivno željela da ostavi bebu“.

Njegov drug Toni je u to vrijeme već uzimao heroin – povremeno. „Ti si lud“, - govorio mu je Markus. Heroin – to ga je asociralo na izmoždena likove, koje su nekada prikazivali na televiziji. Ali tokom tih slobodnih dana, kada je trebalo, zapravo da nastupi sloboda, postalo je sve svejedno. Parkirali su plavi Markusov „Reno“ ispred “Resslich”, nasuli dvije doze. Prvo je udahnuo Toni, a onda Markus. “Nikada nisam osjetio takvu toplinu”, - priča on. “Razlivala se od potiljka po cijeloj glavi. Nervoza, grčevi u stomaku – sve je nestalo. Bilo je to kao oslobođenje”.

Nakon svog prvog heroinskog kejfa, Markus je jedva čekao sljedeći vikend da krene sa Tonijem u Cirih i kupi drogu. Sa sobom su poveli prijatelja Maksija, najvećeg šaljivdžiju. Ali on je imao problema sa srcem. Uveče je Maksi umro. Markus je to saznao ujutro. Na sahrani se zakleo sebi da nikad više neće uzeti heroin. Uzdržavao se četiri nedjelje dok u ormaru nije našao jaknu u kojoj je bio poslednje noći sa Maksijem. U unutrašnjem džepu našao je ostatke heroina. “I eto od tada ga uzimam svakodnevno”.

Prvo mu je narkotik davao ogromnu energiju, mogao je da radi kao nikada ranije, igra vikendom do zore, u fudbalu i kik-boksu je postao još uspješniji. ubrzo poslije svakog treninga je počeo da povraća, pojavio se hronični zatvor, kroz tri mjeseca ponestalo je novca i jedne noći dospio je na kliniku. Kada mu je Maja rodila kćerku, to ga nikako nije zainteresovalo. Tokom dana bi išao na posao, uveče bi uzimao narkotik sjedeći ispred televizora. Gubio je na težini, postajao sve bljeđi. Roditelji su bili zabrinuti. “Sine moj, možeš razgovarati sa nama o svemu” – govorio mu je otac. “Možda imaš SIDU?”

Onda je Markusa zaustavila saobraćajna policija – pod kejfom je prošao crveno svjetlo. Upravo je doputovao iz Ciriha, automobil je bilo pun heroina. Bio je u pritvoru tu noć, automobil su pregledali. Ujutro je Markus nazvao roditelje i zamolio da ga povezu, rekao je da su ga pritvorili, jer je navodno vozio u alkoholisanom stanju, Otac je dojurio u policijsku stanicu, napao službenike – nisu trebali tako uraditi, mladić ima težak posao, tako da može sebi dozvoliti ponekad pivo. Tu se sve razjasnilo. Mama je pala u histeriju, Markus je obećao da će prestati uzimati drogu. Zatvorio se u svoju sobu, majka mu je tri puta dnevno donosila da jede. Ali kada se završio najstrašniji period kriza, on je uradio to, što bi uradila i većina narkomana – nagradio je sebe narkotikom.

Četiri godine Markus je samo šmrkao heroin. Na klinici, kada to nije dovodilo do željenog opuštanja, drugi pacijent bi mu dao prvu injekciju. Uskoro su Markusove ruke bile pune uboda od injekcija, pa je čak i ljeti nosio džemper. Došao je na dozu od pet grama dnevno, injekcija svakih osam sati, plata mu nije mogla biti ni nedjelju dana. Počeo je da trguje heroinom, krade, radio je kao “pratnja” žena ciriških milionera koje se dosađuju. Ali to još uvijek nije bio potpuni krah. Nakon sljedećeg liječenja on se preselio u Soloturn nadomak Berna kako bi započeo novi život. Pokušaj je propao već prve noći. Njegova kuća je postala wc kabina u gradskom parku, svakog jutra se budio na prljavom podu, mučen bolom u cijelom tijelu.

Markus Zutter je petnaesti Švajcarac koji je došao na liječenje kod doktora Zobina. Ostalih četrnaest do sada su “čisti”. Prva je bila prije šest godina Nikok Gir iz Badena, menadžer u marketingu. Danas je ona posrednik za one koji žele da krenu u Rusiju. Ima i zahtjeva iz Njemačke. Doktor Zobin kaže: “Želio bih da na Zapadu diskutuju o nama bez predrasuda. Moj metod liječenja nije čudo, ni užas. To je jedan od mnogih metoda”. Nastao u zemlji u kojoj narkomani ne žive više od tri godine. Ko ne umre od predoziranja, umire od hepatitisa ili SIDE. Jedan od načina “liječenja narkomanije” se sastoji u tome da narkomana drže prikovanog za krevet sve dok sami ne savladaju želju za narkotikom. Ovdje se čak ne može ni zamisliti dugotrajno medicinsko liječenje uz psihičku podršku, a koje finansira država, postojanje staračkih domove za narkomane, o čemu sa sada raspravlja u Švajcarskoj. Izdavanje heroina na ljekarski recept, taj eksperiment se upravo izvodi u Njemačkoj, izazvalo bi negodovanje. Nije dozvoljena čak ni zamjena, kao što je matadon.

Oni koji žele da se liječe kod Zobina moraju da čekaju i po dva mjeseca. Zobin ne smatra svoj metod načinom za masovno liječenje. On veoma pažljivo bira pacijente. Oni moraju imati podršku porodice i stalni posao zato što “nijedno liječenje ne može biti jače od armije prijatelja-narkomana”, kaže Zobin.

Markus je veoma ponosan na činjenicu da je, bez obzira na drogu, uvijek imao posao i nikada nije bio otpušten. Pošto je zbog novčanih kazni i alimentacije koju je morao da plaća, bio sav u dugovima, dio troškova liječenja je preuzeo na sebe fond “No drugs”. Prije putovanja u Moskvu, Markus je prošao detoksikaciju na klinici u Fridrihshavenu. Zobinovo liječenje će biti efikasno samo u slučaju ako u roku od tri nedjelje mozak nije bio pod uticajem opijata – heroina. Markusova kćerka Jasmin, koja već ima 17 godina, nazvala ga je i poželjela mu sve najbolje. Mama ga je odvezla na aerodrom, plakala je opraštajući se s njim.

Proteklo je dva mjeseca od liječenja. Markus je ponovo u Švajcarskoj. Dobio je 10 kilograma i ne osjeća više želju za heroinom. Čak je išao u Cirih, u kvart gdje žive narkomani. “prosto sam htio da znam”, - kaže on. I mada se i dalje sjeća, kako je to uzimati heroin, “ne zanosi ga više ta misao”. “S vremena na vrijeme narušen mi je san, ali to postepeno nestaje”. Živi u malom stanu u Frauenfeldu i radi po učinku. Namjerava da otplati dugove sljedeće godine. Popravlja zube, vikendom trči i planira da nakratko otputuje u London. Veoma se raduje tom putovanju. “Uvijek sam želio da putujem u London. plašio sam se da me ne uhapse na granici sa narkoticima”.