Nada ili užas?

Prvo su se pojavile glasine da u Rusiji postoji doktor, koji oslobađa narkomane od heroinske zavisnosti – uspješnost liječenja je senzacionalna, skoro 80%. Reporter Nina Hermann je brzo kremnula u istragu – i razotkrila priču koja je koliko originalna, toliko i ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Ona je pronašla u Moskvi upravo tog doktora Zobina koji oslobađa zavisnosti džankije. Nina Hermann je boravila zajedno sa Patrikom Lutcom, heroinskim zavisnikom iz St. Gallena, u Moskvi i morala je priznati: metoda liječenja je efikasna. Izjeden narkoticima i sumnjama u sebe muškarac se pretvorio u novog, srećnog čovjeka, koji je spreman da na sebe preuzme odgovornost za vlastiti život. Priča-nada? Diskusija o metodi Zobina tek počinje. Čitajte u našem časopisu priču „Finalna spasonosna injekcija“ i formirajte svoje vlastito mišljenje.

Heroin

Tekst: Nina Hermann
Fotografije: Dmitrij Beljakov i Majnrad Šade

Nakon 23 godine heroinske zavisnosti Patrik Lutc se odlučio za najradikalnije sredstvo u svijetu – liječenje po metodi doktora Zobina u Moskvi. SIE+ER pratio je švajcarskog pacijenta na liječenje kod doktora Mihaila Zobina i upoznao se sa tajanstvenom pričom o uspjehu, kojeg ne bi ni bilo, da nije bilo hladnog rata.

Osjetio je vrelinu u glavi, a zatim se Patrik podigao u vazduh. On je mogao da leti i letio je munjevito, jurnuo je kao sa ruskih brda, letieo je glavom na šareni zid. I pravo kroz njega. I – nikakav udar, nikakav prasak - samo veoma mnogo svjetlosti.

„Sada razbijamo matricu“, - doktor Zobin pokazuje na pljosnatom monitoru grafički prikaz, pruge rastu i mijenjaju svoje boje. Patrik leži zatvorenih očiju, sasvim mirno. Ali srce ubrzano kuca, puls – 126 otkucaja u minuti. To je najbolji dolazak u njegovom životu.

Medicinski Centar doktora Zobina - to je zgrada od cigli u predgrađu Moskve. Privatna klinika za liječenje bolesti zavisnosti, smještena na području vojne bolnice. Zašto – to se već odnosi na same specifičnostii date priče, o kojima se može samo spekulisati. Ponešto će se pokazati nevjerovatnim. Ali to je istina.

Od liječenja sportom do liječenja krikom – 38-osmogodišnji Patrik Lutc iz St.Gallena je već prošao sve. Bezbroj puta je on prolazio kroz detoksikaciju, ali taj mali čovjek je ostajao s njim. Mali čovjek u njegovom mozgu, koji mu u nekim trenucima skače na rame i šapče na uho:“Pedi, zdravo, ne treba ti stres“. On hoće heroin. On je najbolji drug i najvažniji Patrikov neprijatelj. Evo već 23 godine.

Patrik Lutc radi kao tehničar u alternativnom kulturnom centru, on je drag čovjek sa smislom za humor. U sedam sati ujutro on je dao sebi prvu injekciju, a u pet sati uveče – drugu, takav je bio njegov raspored u državnom heroinskom programu tokom 9 godina. Tako bi ostalo da mu nije njegova malena sasvim jasno rekla:“Meni treba tatica koji nije pod stresom“. Mislila je na tatinu paniku, koja je nastajala ako on ne dobije blagovremeno injekciju. 10-ogodišnja kćerka živi kod majke, njegove bivše žene, koja je prije godinu dana čula za metodu Zobina. Patrik je sumnjao u to. 80% uspješnih slučajeva poslije tri dana liječenja – pa da, čuli smo, znamo.

I ipak 12. marta 2006. godine on je poletio iz Ciriha letom Aeroflota br. 226 u Moskvu. Zajedno sa njim je – elegantna plavuša i naduvani južnjak. „Njihov veseo duh i optimizam su me prosto ubjedili“, - kaže Patrik. „Zaželio sam da to osjetim i u sebi“. Za bračni par iz Badena putovanje kod Zobina je već prošlost: PR-konsultant Nikol Gir je prošla taj blic- kurs 2000. godine. Saradnik Grinpisa Nenad Lazović-1997. godine, ona- nakon sedam godina heroina, on nakon devet. „Nakon povratka iz Moskve heroin nam je postao apsolutno nezanimljiv“, - kažu oni. Zajedno su organizovali na njemačkom govornom prostoru rad na organizaciji putovanja kod doktora Zobina. Patrik je deseti pacijent iz Švajcarske, koji je polagao nade u „moskovski metod“

21. dan prije početka liječenja pacijenti treba da ostanu „čisti“. 13. februara Patrik je primio svoju posljednju injekciju heroina Nakon putovanja u Moskvu njemu to više nikada neće biti potrebno.

Ponedjeljak, 13. mart 2006. godine. „Centralna klinička vojna bolnica“. Automobil se zaustavlja pored Medicinskog centra doktora Zobina. „A ovdje je prijatno“. U čekaonici Patrik se spušta na veliku kožnu sofu braon boje.

Lik doktora Zobina je ostavio utisak na Patrika još sa fotografije sa interneta. Kosa i brkovi prošarani sijedim vlasima, znane i lukave smeđe oči, pažljivi blistavi pogled – kao da je napokon sreo svoga izgubljenog sina:“Dobro došao, Patrik“.

Doktor Mihail Zobin, 49 godina, ranije je radio kao vojni psihijatar, stekao obrazovanje iz psihoterapije. Ali on želi da zna nešto malo o Patrikovom životu, ništa o tom danu kada je 14-ogodišnji mladić našao svoju bolesnu od raka majku u hropcu, koja umire u sobi i počeo je njegov bijeg od stvarnosti. Umjesto toga, doktor Zobin zapisuje: u 14. godini alkohol i marihuana, u 15. – kokain, u 16.-heroin. Tri i po godine u zatvoru zbog rasturanja droge, ali je i tamo uzimao drogu. Povratak u društvo – u državni heroinski program, od tada – nikakvi drugi narkotici. Zatim Zobin ustaje sa stolice iza masivnog drvenog stola i staje dva metra od Patrika.

„Tvoja zavisnost od narkotika – to je psihička bolest“, - kaže on i počinje da crta na maloj tabli plave trouglove – opijatni receptori u Patrikovom mozgu, na koje je dospio narkotik. Doktor Zobin crta male crvene krugove unutar trouglova – prilikom redovne upotrebe formiraju se energetske stanice, koje stalno šalju signale u mozak: ja hoću heroin. Zobin brzo crta, kako se formira sve više takvih bolnih receptora, koji traže sve više materija i srastaju jedni sa drugima. „Matrica, koju trebamo da razbijemo“. Protiv opijatne matrice, prema riječima Zobina, Patrik nema šanse. Nakon detoksikacije receptori žeđi samo postaju dremljivi, u svakom trenutku se mogu ponovo probuditi i eksplodirati „kao vulkan“. Dva sata kasnije, kada doktor Mihail Zobin ostavlja olovku, pacijent govori:

“Više od dvadeset godina sam slušao samo terapeutsko brblanje o mojoj zavisnosti. Sada mi je napokon neko sve objasnio. Hvala vam mnogo“.

Iz više razloga doktor može govoriti sa takvom sigurnošću. Zato što mu je, na primjer, odavno poznato to što druge kolege samo istražuju. „Najnovija otkrića“, likovao je 2004. „Njujork tajms“, kada su američki istraživači uočili da mnogi narkotici izazivaju suptilne promjene u mozgu, koje ostaju nedjeljama, mjesecima ili godinama. Za doktora Zobina to su odavno poznati podaci.

Kratak predah. Patrik ide zajedno sa Nikol i Nenadom, koji su stalni pored njega, da zapali cigaretu ispred vrata. „Takvog doktora nikada nisam sreo – tako slobodan, otvoren, razumljiv“. Patrik je prosto očaran. „Tata Zobin – to je legenda“,- kaže Nenad, u svakom slučaju – u njegovom rodnom Beogradu, Zobin je izliječio od zavisnosti više od desetak starih Nenadovih drugova. „O njemu se stvaraju najčudnije legende. Navodno da ga čuvaju bodigardi da ne bi pobjegao u inostranstvo. Svako stvara svoju sliku“.

Evo i u Švajcarskoj. „Kolege, koje već neko vrijeme rade u oblasti liječenja bolesti zavisnost, često se zabrinuto pitaju šta da misle o novoj Zobinovoj metodi liječenja“, -piše u aprilu 2006. godine „Scheriyer Äryteyeitung“ u članku pod nazivom „Kontraverzna obećanja izlječenja iz Moskve – Čudo – kurs za heroinske zavisnike“. Autor citira Zobinove stranice na internetu, umjereno u stilu kriptograma i zaključuje:“U najboljem slučaju – samo sumnjiva procedura“.

Drugo mišljenje podržava Robert Hemmig, predsjednik švajcarskog društva za liječenje bolesti zavisnosti (SSAM), kojem je Zobin, kao prvom stranom stručnjaku, dozvolio da u potpunosti vidi proces liječenja.“Iako je mnogo toga ostalo tajna, stekao sam utisak da je to dobro smišljena metoda. I to, što on ne odgovara pardigmi naše medicinske škole, nije razlog za njegovu diskreditaciju. Ja mogu da preporučim tu terapiju pacijentima“.

Ako procenat uspješnosti zaista iznosi skoro 80% kako proističe iz kliničkog ispitivanja, Patrik je prošao ne samo najradikalnije, vjerovatno i najuspješnije, u svijetu, liječenje narkomanije. Liječenje košta 6500 franaka, za 12 500 franaka u Švajcarskoj se može kupiti karta all-inclusive-sa letom i smještajem za pratioca. Međutim, ne ispunjava svaki džanki preduslove za liječenje kod Zobina – trajna integracija u porodicu ili krug prijatelja, nikakva zavisnost od drugih narkotika, poželjno je da radi.

Stvari se odvijaju dalje. „Kao što se na zub stavlja plomba, tako ću i ja sjutra blokirati tvoje receptore“. Ali doktor će najprije razbiti matricu „Koristit ćemo magnete da bi razdrmali i podijelili receptore. Zatim će biti unesena neka tečnost i ti ćeš izgubiti svaki osjećaj za vrijeme i prostor“. Kada se sve otkrije „mi ćemo uvesti neuropeptide, koji dospjevaju u tvoje receptore i blokiraju ih“. Neuropeptidi su supstance-transmiteri centralnog nervnog sistema.

Prošla su još dva sata. Patrik se umorio, čini se da je otsutan, ali sluša veoma pažljivo. „Ti nikada nijesi rješavao problem, već si odmah žurio da uzmeš drogu. Sav tvoj život se vrtio oko toga da uzmeš narkotik“.

Patrik je siguran u sebe kao nikada ranije. „Zobin govori kao otac. Da, ja bih mu dozvolio da me lansira na Mjesec“. Ali noću on ne može da zaspe. Boji se života bez narkotika. Do jutra sjedi Patrik u baru hotela „Ukrajina“- gigant u konditorskom stilu – i posmatra „dame horizontalnog zanata“ koje su izašle u „lov“.

Sljedećeg jutra na sofi u sobi za liječenje, on je potpuno miran, puls je 66. „Patrik, sada ćeš osjetiti toplinu u glavi“, - to su posljednje riječi, kojih se on sjeća. Vatra u lobanji, štipa oči, zatim je sve predivno. Zobinov glas teče kao mliječni potok i bijeli žubor. Tako, kao da je to oglas na stanici metroa, pored koje Patrik juri kao brzi voz. Prevodilac govori na švajcarskom njemačkom, ali samo za njega, svi ostali čuju hohdojč. „Ti se rastaješ sa samim sobom“.

Aparatura pišti, pulsira.U gornjem dijelu Patrikovog tijela zalijepljene su elektrode, na čelu su magnetne trake, na potiljku Zobin drži pucketavi ravni instrument. U centru pucketanja – vjerovatno centar Patrikovih osjećanja i strasti, limbički sistem, u koji je smješteno mnogo opijatnih receptora. Magnetna polja mogu uticati na elektrohemijske procese u mozgu, koji određuju naše emocije, naše uspomene i našu stvarnost. Našu dušu. Ispitivanja u toj oblasti se provode u cijelom svijetu i takođe na zavisnicima. Svijet stručnjaka čeka napredak. Odjednom krik: „Wow!“ I zatim:“Crazy, hey, wow“. Doktor Zobin klima glavom, to je normalno. Patrik, ležeći na krevetu, podiže ruke: tamo gdje prolijeće drugi Patrik, on udara rukama sve zidove. „Very, very strange“, - mrmlja pacijent. Čudno je čuti ga kako prvi put govori na engleskom jeziku. „I wont coffee“, - ujutro nije mogao. Njegovo tijelo počinje da drhti. „Postepeno se vraćaš u život“. Patrik ne želi. „That`s the trip of my life” (“Ovo je bilo putovanje moga života”) - mrmlja on i otvara oči. On se vraća iz daleka i najprije mu se čini da to nije on ovdje lebdio u vazduhu kao supermen. Prije će biti da je to jedna od njegovih nejasnih slika. “Bio sam u trećoj dimenziji”, - na kraju kaže on i pita, otvarajući oči:”Mogu li već da govorim?” Odmahuje glavom sa nevjericom, udara se pesnicama u grudi:” Osjećam se kao gorila“. Prsa su napeta. U potpunoj konfuziji leži još nekoliko minuta.

Zobin ima vremena i za intervju. Šta predstavlja veliku umjetnost majstora? “Sve što se odnosi na psihu, odnosi se i na umjetnost“. Zobin se osmjehuje. U članku o svojim istraživanjima on ovako opisuje cilj:“aktivna preorijentacija pacijenta na beskompromisno ponašanje“. Pa, sa tim bilo koji vojni psihijatar može nešto da uradi.

Doktor Zobin se poigrava od početka susreta do rastanka, tako da bi usadio u Patrikov mozak nove smjernice. On je napravio za sebe šareni buket od psiholoških teorija i teorija ponašanja svojih velikih kolega iz kojeg on izvlači, na primjer „metod latentnih sukoba“. Ponovo i ponovo doktor baca Patriku pojmove, koje on stavlja u negativan kontekst sa svojom zavisnošću. Prvi potres za matricu, kanali koji su usredsređeni samo na jedno: narkotik.

Iako Patrik slabo stoji na nogama nakon procedure, kaže da bi „mogao iščupati drvo iz zemlje“. Prvi put spava noću tako, kako nije spavao od mladosti. Najmanje nekoliko godina treba da prođe sve dok se ne formiraju novi zdravi receptori. A onda? Zobin sliježe ramenima: „Ja liječim bolesne, ja ne liječim sudbinu“.

Na rastanku doktor još jednom podsjeća pacijenta na tri obavezna pravila kojih se mora pridržavati: 1. ne održavati kontakte sa starim narkomanskim krugovima; 2. posao i sport; 3. nema samosažaljenja. On daje Patriku svoju vizit-kartu:“Zovi me, zovi, u bilo koje vrijeme“.

Uskoro ponovo u St.Gallen, Patrik želi sebe da provjeri. Odlazi u ulicu gdje su džanki. „Bože moj, pa svi oni izgledaju kao propali ljudi“. Zaprepašćeno odmahuje glavom, misleći na one, kojima on, kao da nikada nije pripadao. Odlazi kod svoga kuratora za heroinski program. „Mir u glavi“, on prosto sija. Crte njegovog lica su se ispravile i svi kažu da on dobro izgleda.

Šta bi se desilo sa njim u Moskvi, Patrik ne smije ni da pomisli. Okupiran je ponovnim otkrivanjem smisla života za sebe. On može ponovo da osjeti ukus jela, potpuno odjednom, poslije toliko godina usamljenosti, može gledati žene – one su postale tako atraktivne. „Kao da je između mene i života stajao zid, a sada se on srušio“.

Njegova kćerkica je sa krikom radosti skočila njemu u zagrljaj. Zbunjeno se okrenula majci:“Mamice, tata izgleda sasvim drugačije“.

Poslije terapije doktora Zobina sve je prošlo

Troje narkozavisnika iz Švajcarske su otputovali u Moskvu i vratili se čisti. Reporter SIE+ER Mihail Merc se sreo sa njima.

Nikol Merki, 30 godina, Baden
Prvo je udisala, zatim pušila heroin, na kraju je počela ubrizgavati – i tako 10 godina

„Ja sam uvijek pazila na sebe. uvijek sam radila. Kupovala sam narkotik u Cirihu i uzimala ga kod kuće. Sama. Nikada nijesam smatrala sebe narkozavisnikom“. Nokol Merki sva sija. Otkako je boravila u Moskvi, njen život je postao baš onakav, kako je to ona oduvjek očekivala. Ona radi, kako želi, zarađuje toliko, koliko joj je potrebno. A ranije? U 19. godini, nakon fatalne ljubavne priče, počela je da uzima drogu. „Bilo mi je odvratno! Željela sam da probam. Najprije – jednom nedjeljno“. Ali uskoro je postala zavisnik. Nikol je živjela kod roditelja. Oni su insistirali na se liječenju. deset puta se liječila, ponekad kod kuće - „ Nevjerovatno šta sve djeca neće svaliti na svoje roditelje. Sve to izdržati – to i jeste ljubav“. Nastavila je da radi, prodavala je hašiš, uhapsili su je. Kazna 3000 franaka. Na kraju, posljednje liječenje. Kao i uvijek – bez rezultata. Ipak: jedan prijatelj joj je ispričao o metodi doktora Zobina. Ali gdje naći novac za to? Pomogao je porodični ljekar. Tako je doputovala u Moskvu kod samog doktora Zobina. “Ličio je na Ajnštajna. impresivan. Najviše me je inpresioniralo to, kako on radi svoj posao”. Zatim, konačno, liječenje. “Bum. Bilo je kao da su se moje oči okrenule unutra i preletjele po cijelom organizmu kao po autobanu”. Kada sam se osvjestila? Ne mogu opisati svoje osjećanje drugačije nego: slobodna sam!“ Kakav je sada njen život? „Neopisivo lijep“. A kada se prisjeća svoje narkomanske prošlosti? „Ne mogu dati odgovor na to pitanje. To je neobjašnjivo. To je jedna velika zagonetka“.

Kari, 33 godine, Cirih (redakcija je promjenila ime)
15 godina na heroinu – i uvijek je okupiran poslom

On je jake tjelesne građe. Prije svega, u oči padaju jake ruke. Pogled prav. Niko ne bi mogao dovesti u vezu njegov lik sa nekom zavisnošću. „Uvijek sam radio“, - kaže on, kao da se opravdava. „Uvijek sam imao stan“. On se djetinjasto smije i nastavlja:“ Nekako sam ostao čist pune tri i po godine. Zatim sam se vratio u Cirih, jer sam se zaljubio – i ponovo sam pao“. Zašto je poslije mnogo pokušaja liječenja, neuspjeha, preduzeo još jedan korak, da se oslobodi droge. „A šta da se radi kada sve što je stvarano vlastitim rukama, svaki put, ponovo i ponovo odleti u bestraga?...”Bespomoćne jake ruke, bespomoćni gestovi. „I znao sam: moji odnosi prije ili kasnije će se rasuti u pramparčad“. Zatim sam u posljednjem trenutku skupio novac. Poslednji put na kliniku Frankental na detoksikaciju. Onda Moskva, doktor Zobin. „Uzimao sam sve što se moglo uzeti. Ali Zobinova stvar – to je već nešto“. Kari je vidio različite boje, osjećao je da je kod njegove bake i djeda. Toplo je. Blizina ljudi. Prvo što je uradio Kari, vrativši se u Švajcarsku, - krenuo je kod svojih bivših drugova.“Gledati da drugi uzimaju, ranije je bilo nepodnošljivo, osjećaš se kao pas, kojem su kost otrgnuli iz usta, znojavi dlanovi, razmišljaš, a kako bi bilo, da sada i meni ...?! Ali ovoga puta sve je jednostavno nestalo“. I ponavlja sanjareći: „Samo nestade“.

Fredi, 41 godina, Šliren (redakcija je promjenila ime)
Uzimao heroin za 3000 franaka mjesečno – Svih 18 godina.

Kada se on osmjehuje, primjeti se da u donjoj vilici sa lijeve strane nema jednog zuba. Sa sigurnošću se može pretpostaviti da Fredi nije znao za baš dobra vremena, dok nije stigao kod doktora Zobina. „Najprije je to bio kokain“, - kaže on. „To nikada nije bio problem. Sa heroinom je bilo drugačije“. Pali cigaretu, prilazi konobar:“Ovdje se ne puši“. Ponovo sija rupa u ustima, Fredi vadi cigaretu. „Kada sam primjetio da sam postao zavisnik? Kad već nisam mogao da plaćam račune. 3000 franaka mjesečno za narkotik! Odmah sam se pridružio Cross-Line, heroinskom programu u Cirihu. Nazoveš i već kroz dvije nedjelje si u programu. Tamo je čista droga. Možeš je uzimati cijeli život, a ništa neće biti jetri”. Fredi je ranije radio kao art-direktor. Volio je taj posao, sviđalo mu se da bude pretrpan poslom. I narkotik se ovdje veoma dobro uklapao. Tako možeš da radiš kao sivonja, imaš snage i izdržljivosti. A bez njega si kao slabić”. Jedanput se čak prijavio za liječenje u Moskvi, ali je u poslednjem trenutku odustao. Njegov 82-godišnji otac ga je ohrabrio da se ipak liječi. Zajedno sa ocem je krenuo kod doktora Zobina. “A onda ti magneti na glavi. Pa i ekstaza. Prosto odletiš”. I tek kroz tri dana palo mu je na pamet:”Ne znam više šta je to heroinsli efekat. To je kao kada bi ste morali slijepcu da objasnite šta je to crveno svjetlo”. O čemu on razmišlja kada se prisjeća svoga života sa narkoticima? “Imao sam sreće i imao sam anđela čuvara. A ne, meni bi se još mnogo toga desilo u to vrijeme”.⁠