Saznali ste da Vaše dijete (tinejdžer ili starijeg uzrasta) koristi drogu. Vaša prva reakcija je šok. Šta da se radi? Kome se obratiti za pomoć? Zakašnjele reakcije – ljutnja: kako je on (ona) smio (smjela)? i osjećaj krivice: nisam pazio (la). Sa tom navalom protivurječnih osjećanja, u stanju emocionalnog uzbuđenja, Vi pokušavate da dobijete priznanje od svoga djeteta da uzima narkotik i tražite da odmah prekine sa takvim ponašanjem. Loš start...

Najprije pokušajte da se smirite i ništa ne preduzimajte na brzinu. Naravno, Vi ne možete da se ne brinete i da ne osjećate potištenost, ali sada je Vaša deviza – pribranost. Priprema za početak smišljene i ciljane akcije, usmjerene na pomoć svome djetetu može potrajati nekoliko dana. Za početak je potrebno povećati vlastiti nivo opštih znanja i predstava o problemu sa kojim ste se Vi suočili.

Najčešći ilegalni narkotik je materija biljnog porijekla – marihuana (trava, hašiš, anaš, plan i dr.), koji se dobijaju iz „indijske“ konoplje i upotrebljavaju se obično za pušenje. Prema opasnosti od pojave zavisnosti marihuana se može porediti sa alkoholom, njena pretjerana doza unosa ne može izazvati smrt, ne koristi se za ubrizgavanje.

Sama činjenica da Vaše dijete uzima drogu je dovoljan povod za ozbiljnu zabrinutost.

Dugo vremena narkomanija je tretirana kao ispoljavanje nedostatka ličnosti: bezvoljnosti, neodgovornosti i drugih nesavršenstava ljudske prirode. Međutim, danas je dokazano da u osnovi opijatne zavisnosti, bez obzira na uzroke prve upotrebe, leže biološki mehanizmi, koji određuju kvalitativno drugačiji karakter aktivnosti najvažnijih struktura mozga. Emocionalni poremećaji i poremećaji u ponašanju kod bolesti zavisnosti od narkotika nastaju kao rezultat nastale neuroadaptacije mozga. To nam omogućava da smatramo narkomaniju hroničnim, recidivnom bolešću, čije manifestacije u značajnoj mjeri određuju spoljašnji (socijalni) faktori i lične karakteristike pojedinca. Bolest se manifistuje nizom simptoma, koji se mogu liječiti. Mada određen broj opijatnih zavisnika (od 10 do 40%) prekida narkotizaciju, većina i dalje nastavlja sa upotrebom. Treba shvatiti da je liječenje, uključujući rehabilitaciju, samo jedan od faktora oslobađanja od narkotičke zavisnosti. Druga važna komponenta uspješnosti liječenja je vlastita motivacija pacijenta, karakter njegovog (njenog) neposrednog okruženja, konstruktivna podrška članova porodice i zaposlenost.

Sada, kada se Vaša informisanost o pitanjima zloupotrebe narkotika i liječenja povećala i kada ste sposobni da kontrolišete svoje emolucionalno stanje, možete pristupititi razgovoru o tom problemu sa djetetom.

Razgovor treba da protekne u staloženoj i mirnoj atmosferi. Jasno i kontinuirano izložite uzroke Vaše zabrinutosti, izbjegavajući pri tome direktna optužbe i prigovore. Potrudite se da naglasite da Vi prihvatate dijete, a ne prihvatate njegovo ponašanje u vezi sa uzimanjem narkotika. Ne budite strogi, potrudite se da budete otvoreni u komunikaciji. Budite spremni na otpor, tvrdnje da ste Vi u zabludi, da ustvari ne postoje nikakvi problemi, da ga vrijeđate (vrijeđate je) svojim nepovjerenjem. Demonstrativno negodovanje i ljutnja često su tipična prva reakcija na pokušaj roditeljske intervencije. Skrenite pažnju Vašem djetetu da se ne radi o njegovom (njenom) raskrinkavanju, već o ozbiljnoj prijetnji njegovoj (njenoj) budućnosti i o dobrobiti cijele vaše porodice. Suočivši se sa „gluvom“ zaštitom, pokušajte da izbjegnete otvoreni konflikt sa prelaskom na prijetnje, zahtjeve i zabrane. Efekat u takvim slučajevima može biti upravo suprotan. Ne trudite se da riješite sva pitanja iz prvog pokušaja. Ne pokazujte svoje razočarenje, dajte svom djetetu vrijeme za razmišljanje o nastaloj situaciji. Važno je da sačuvate kontakt za sljedeće radnje. Dajte mu da shvati da se Vaš stav ni pod kakvim okolnostima neće promjeniti, pri tome djete može uvijek računati na Vašu pomoć u rješavanju tog problema.

Nastojte da kontrolišete svoje sopstveno stanje. Često nastali osjećaj krivice zbog toga što djete uzima drogu, nije uvjek opravdan, ali gotovo uvijek je nekonstruktivan. Ta iskustva će povećati vašu zabrinutost i oduzimati snagu, koja je neophodna da bi ste se borili za život i zdravlje vašeg djeteta. Pozicija svih članova porodice treba da bude konsolidovana i dosljedna, nesuglasice umanjuju vaše mogućnosti i vi ćete postati predmet manipulisanja.

Postoji čitav niz tipičnih grešaka, koji prave roditelji pokušavajući da pomognu svom djetetu.

1. Pokušaj skrivanja problema u krugu porodice.

Pogrešne predstave o tome da upotreba narkotika od strane nekog člana porodice diskredituje lično Vas, lako se može upotrijebiti za manipulaciju sa vama. Vaš zadatak nije da sačuvate vlastiti imidž, već da otkrijete Vašem djetetu sve raspoložive kanale pomoći, istovremeno onemogućivši mu dobijanje novčanih sredstava prevarom, radi daljnje narkotizacije. Vaše sopstvene snage neće biti dovoljne, tako da ćete možda morati obavjestiti blisku rodbinu i prijatelje o nastalom problemu. Potražite pomoć stručnjaka. ne zaboravite, Vi se ne borite sa svojim djetetom, već sa njegovom bolešću, iako je teško povući jasnu granicu među njima. Poštujući pravo djeteta na privatnost i konfidencijalnost, ne pristajte da budete zavisni učesnik tajnog dogovora. Skrivanjem od javnosti, bolest pokušava da stvori povoljnije uslove za njen razvoj.

2. Preuzimanje na sebe sve težine odgovornosti zbog toga što je dijete počelo da uzima drogu.

Ne pokušavajte da na sebe preuzmete odgovornost za ponašanje odraslog čovjeka, čak i ako se radi o Vašem djetetu. Od samog početka ne prihvatajte ulogu spasioca i kontrolora. Ovaj stav nema nikakve veze sa bezdušnošću. Radi se o podjeli odgovornosti. Uostalom, onaj koji kontroliše, taj je i odgovaran. Vaše dijete mora samo da se spašava, potrebna mu je u tome najkonstruktivnija pomoć. To znači, ne preuzimajte na sebe dio posla, već podržite na sve moguće načine sve njegove napore u tom pravcu. Samo ti napori se ne manifestuju u obećanjima, već u postupcima. U nastaloj situaciji djete ne treba da očekuje od Vas bilo kakva novčana sredstva. Dajte mu na znanje da to nije oblik kazne, već odbijanje finansiranja njegove narkotizacije. Budite sigurni, novac bi bio potrošen baš na to. Ne podliježite bilo kakvim trikovima, histerijama i ucjenama. Ako samo jednom popustite, pritisak će se pojačati. Suvišno je i reći da će to biti za Vas teško iskušenje. Samo vaš nepopustivi i dosljedan stav će vam pomoći da izbjegnete beskarajne manipulacije.

3. Ubjeđenje da neodgovorno i nasilničko ponašanje, u vezi sa upotrebom droge treba biti kažnjeno.

Vjerujte da Vaše djete nije namjeravalo da postane narkoman i izvor mnoštva Vaših briga. To što se desilo je rezultat njegove radoznalosti ili nesposobnosti da se odupre negativnom uticaju iz okruženja. Ne vrijedi sada pominjati sve njegove greške i praviti skandale, zahtjevajući strogu poslušnost. Izbjegavajte uvrjedljive izraze i tipične prijetnje da ćete ga istjerati iz kuće i sl. Čovjek ima pravo da negdje živi i zar ste Vi spremni da se odreknete svog djeteta? Ne zaboravite, narkomanija je bolest i jednostavno bolest ima neprivlačno socijalno lice. Vaš stav treba da bude krajnje jasan. Ni pod kakvim uslovima nećete „podržati“ narkomaniju. U isto vrijeme Vi ste spremni da učinite sve što je u vašoj moći da bi ste pomogli svome djetetu da prestane uzimati drogu.

4. Uvjerenje da će se prestati drogirati ako Vi pristanete da ispunite neke uslove.

Obično zahtjeva davanje nezavisnosti i novca. Ukažite na nespojivost tih zahtjeva. Nezavisnost pretpostavlja ekonomsku samostalnost i obratno. Zauzmite čvrst stav da ste spremni da izdvojite novac za liječenje, ali ne i za bolest. Znajući šta biste Vi željeli da čujete, davaće obećanja. Zapamtite, u obzir treba uzeti samo postupke. Tek nakon toga, kad Vi vidite stalne i kontinuirane i nadasve produktivne napore da prestane uzimati drogu, može se razmatrati mogućnost stimulisanja. Ne dozvolite sebi uvlačenje u iscrpljujuće rasprave sa beskrajnim ponavljanjem traženja novca pod raznim izgovorima. Budite spremni da slušate opzužbe o nedostatki razumjevanja i nepovjerenju. Suze, lelek, ucjenivačke izjave, sve su to uobičajene metode uticaja na roditelje. Znajte da to bolest u liku Vašeg djeteta pokušava da Vas pokori sebi. To se bolest Vašeg djeteta uvukla u kuću i pokušava da utiče na najosjetljivija Vaša osjećanja – roditeljsku ljubav. Morate izdržati to iskušenje. Bez obzira na situaciju, ponašajte se dostojno. Izbjegavajte moralisanje i demonstraciju svojih vlastitih duševnih patnji da bi ste ganuli svoje dijete da promjeni svoje ponašanje. Ne trošite vrijeme i trud, to neće pomoći. Jedina stvar koja može Vas da zaštiti od košmara beskrajnih manipulacija - to je nepokolebljivo „ne“.

5. Spremnost da potpuno podredite vlastiti život i život ostalih članova porodice upornom odbijanju Vašeg djeteta da se odrekne narkotika.

Ovaj veoma čest scenario se naziva uzajamna podređenost. Naravno, Vi ne možete ravnodušno posmatrati kako Vaše dijete ruši svoj život. Ali pogledajte kako ono vješto koristi Vaše emocionalno stanje za postizanje vlastitog cilja. Vaša pažnja je potpuno usmjerena na njegove potrebe, atmosfera u kući je uslovljena njegovim stanjem i raspoloženjem. Čak ste skloni da optužite ostale članove porodice za nedostatak saosjećanja. Ostali članovi porodice, uključujući djecu, su lišeni nekadašnje ljubavi i pažnje. Umjesto zbližavanja, porodica je u rasulu. To se dešava uvijek kada ne uspjevate da povučete oštru granicu odgovornosti između Vas i narkomanskog zavisnika člana porodice. Vaša spremnost da se potpuno posvetite narkomanskim problemima svoga djeteta samo će pogoršati situaciju. Ne pokušavajte da ublažite moguće socijalne i pravne posljedice izazvane uzimanjem droge. Ne lišavajte svoje odraslo djete prava odgovornosti za svoj izbor. U suprotnom, odgovornost će pasti na Vas. Pustite ga da shvati da on nije izgnanik, njega se niko ne odriče i on je isto tako odgovoran član porodice kao i svi ostali. Uz to, niko nema namjeru da mijenja svoj vlastiti život zbog njegove narkomanije.

6. Naravno, postoji neki univerzalni način oslobađanja od narkotika, koji je u stanju da promjeni ponašanje čovjeka.

Ne tražite čudotvorne metode liječenja. Potražite stručnjake, koji Vam mogu objasnitii suštinu postojećih metoda liječenja, izabrati najbolji za dati slučaj i pridobiti Vaše djete za saradnju. Jedan od glavnih ciljeva Vaših napora, za efikasnijom pomoći vašem djetetu u prevazilaženju zavisnosti od narkotika, jeste traženje medicinske pomoći. Posjeta stručnjaku za bolesti zavisnosti od narkotika često je teška odluka za njega. Podržite ga u tome. Izbjegavajte ona mjesta, gdje Vam garantuju pozitivan rezultat i prije upoznavanja sa saimim pacijentom. Iskusni stručnjaci su oprezni u davanju dugoročne prognoze. Mnogo dodatnih faktora može uticati na proces ozdravljenja. Ako vaše djete smatra da mu nije potreno liječenje, neka to bude bar prva konslutacija. Nemojte zanemariti pomoć stručnjaka radi procjene situacije i izbora taktike za radnje koje će usljediti. Vaše životno iskustvo, neposredna osjećanja i intuicija će vam pomoći da se snađete u pitanjima povjerenja ili nepovjerenja u doktora. Ako se umjesto otvorenog, dobronamjernog, i sadržajnog razmatranja problema suočite sa formalnim, moralističkim stavom, osjetite emotivnu nelagodnost i nepostojanje potrebnog razumjevanja, tražite drugog doktora.

Oslobađanje od zavisnosti je dug proces sa mnoštvom očiglednih i skrivenih prepreka. Eventualne smetnje na tom putu ne treba doživljavati kao povod za očajanje, već kao potrebu povratka liječenju. U najtežim situacijama ne odustajte, ne žalite napore, upornost i strpljenje uvijek uvećavaju šanse za konačan uspjeh.

Postojeći pristupi liječenju narkomanije u Rusiji imaju za glavni i jedini cilj potpuni prestanak uzimanja bilo koje psihoaktivne supstance. Potrebno vam je da, makar u opštim crtama, zamislite na koji način se može taj cilj ostvariti. Razmotrićemo osnovne strategije liječenja na primjeru opijatne zavisnosti.

Prva etapa liječenja opijatne zavisnosti je detoksikacija. Sadržaj ove etape su medicinske intervencije – pružanje pacijentu pomoći u prevazilaženju apstinencijalnog sindroma. Odvikavanje od narkotika, koje se u običnom govoru naziva „skidanje“ (odvikavanje) je subjektivno veoma bolno za oboljelog, stanje koje po spoljašnjim simptomima podsjeća na teški grip, samo bez temperature. Ozbiljnost apstinencijalnog sindroma zavisi od trajanja, ali uglavnom od regularnosti i intenziteta prethodne narkotizacije. Trajanje tih (apstinentnih) kliničkih manifestacija obično je manje od nedjelju dana i najčešće traje 3-4 dana, premda se poremećaj sna i promjena raspoloženja može pojaviti nekoliko nedjelja kasnije. Često su pacijenti u stanju da sami prevaziđu apstinencijalni sindrom bez medikamentozne pomoći. Bez obzira na spoljašnje manifestacije ovih poremećaja i brojne jadikovke, nema opasnosti po život i zdravlje oboljelog. Uspješan završetak detoksikacije još ne znači prevazilaženje zavisnosti od narkotika i ozdravljenje koje će uslijediti. Čak i uz relativnu stabilizaciju fizičkog i psihičkog stanja oboljelog i njegovo obećanje da će potpuno prekinuti uzimanje narkotika u budućnosti, manje od 10% narkozavisnika je sposobno da apstinira više od godinu dana.

Nakon završetka detoksikacije, optimalno rješenje je prelazak pacijenta na etapu rehabilitacije. Cilj rehabilitacije je obnavljanje ličnog i socijalnog statusa oboljelog, normalizacija odnosa u porodici i obnavljanje radne sposobnosti. Postoje različiti programi rehabilitacije: stručno-psihoterapeutski, vjerski, program „12 koraka“ i dr. Brojni pokušaji da se objasni koji su od njih najefikasniji nisu istakli prednosti nekog od tih modela. Uz sve ideološke razlike postojećih pristupa, sve te programe objedinjuje jednostavna misao: problem nije u drogi – problem je u čovjeku.

Program rehabilitacije može biti zatvorenog tipa sa stalnim boravkom. Prednost ovog izbora je izolacija od ranijeg okruženja i popunjavanje slobodnog vremena, ako pacijent nije zaposlen. Efikasnost ovih programa na treba preuveličavati, stečeno iskustvo pokazuje da ako nakon sprovedene bolničke rehabilitacije pacijent ostane bez odgovarajuće podrške, onda je nastavak narkotizacije prije pravilo nego izuzetak.

U slučaju zadovoljavajuće socijalne adaptacije pacijenta, njegove (njene) zauzetosti učenjem ili poslom i mogućnosti maksimalnog ograničenja kontakata sa krugom narkozavisnika, prednost treba dati ambulantnim oblicima rehabilitacije.

Dodatno efikasno sredstvo zadržavanja pacijenta u remisiji (faza bez upotrebe opijatnih narkotika) je blokator opijatnih receptora – naltrekson. Na ruskom tržištu njegova zamjena su bili uvozni preparati za oralnu upotrebu – antakson i revia. Pored toga postoji specijalni oblik za implantaciju – prodetokson (sterilne tablete za injektiranje ispod kože) i dugodjelijući preparat za intramuskularnu upotrebu – vivitrol. Naltrekson sam po sebi ne suzbija želju za narkotikom, ali efikasno blokora očekivani efekat upotrebe opijata i na taj način sprječava nastavak narkotizacije.

Kombinacijom konsultativne, psihoterapeutske i socijalne podrške sa dugotrajnom upotrebom naltreksona mogu se postići trajni rezultati u prevazilaženju zavisnosti. Osnovni problem ostaje spremnost pacijenta za saradnju u programima liječenja.