BRIGITTE STUFF

Kristian Rambou već je sedamnaest godina narkoman. Njegova poslednja šansa – najuspješnije u svijetu liječenje narkomanije, koje je razvio ruski vojni doktor.

Prošle nedjelje Kristian se sreo sa nekoliko drugova i tražio novi stan. Sunčao se i pokušavao malo da smrša. Slavio je, igrao, ponekad se pomalo dosađivao, a na kraju dana mirno zaspao. Protekla nedjelja je bila dobra – još jedna nedjelja novog života, koji je počeo prije nekog vremena.

To se dogodilo 26. juna – baš toga dana Kristian Rambou, nezaposleni četrdesetogodišnjak iz Berlina, u Moskvi se izliječio od svoje zavisnosti. Postoji samo jedno mjesto u svijetu, gdje se narkomani mogu osloboditi od svoga neprijatelja. To mjesto se nalazi u predgrađu Moskve, u vojnoj bolnici. Na kraju tog područja je nevelika zgrada. Tu se autobus zaustavlja.

Prilikom liječenja blokiraju se receptori u mozgu

Ruski metod liječenja narkomanije blokira prilaze mozgu. Opijati, u koje spada heroin, djeluju na određene receptore-ćelija, koji pretvaraju hemijske nadražaje u oblik, razumljiv za nervni sistem. U normalnom stanju oni su u interakciji sa hormonom endorfin Endorfin se proizvodi za vrijeme seksa, poslije položenog ispita, kada je čovjek zaljubljen ili skače sa padobranom. Kod zdravog čovjeka endorfin istovremeno zauzima 10-20 procenata receptora. A heroin utiče na 90-100 procenata. Mozak počinje da se brani, stvarajući dodatne receptore. Nakon izvjesnog vremena organizam prestaje da proizvodi vlastite endorfine. Stvara se zavisnost.

Metod doktora Zobina blokira opijatne receptore. Želja prestaje. To je isto kao kada bi ste poslije izgubljene ljubavi izbrisali čežnju za njom. Kao kad da znaš da postoje oni, ti narkotici, ali nema želje za njima.

Doktor Zobin ne vjeruje u razgovore o ovisnosti

Posljednji put Kristijan je osjetio takvu želju prije tri nedjelje. Prije liječenja u Moskvi mora biti čist. Sada sjedi u kabinetu doktora Zobina. Izgleda kao da plače, ali po njegovim obrazima teče znoj. Doktor Zobin je na sredini sobe, njegova stolica je malo više, lice mu je malo preplanulo od sunca, glas jači. 3000 pacijenata on je konsultovao ovdje.

Kristijan je prvi Nijemac, koji je došao na liječenje kod doktora Zobina, ali pri posredovanju Nikol, koja sjedi pored na kauču, ovdje je već boravilo nekoliko Švajcaraca. Kristijan se znoji, Zobin postavlja pitanja. Koliko je dugo on zavisnik, šta uzima, koliko često, od kada ima hepatitis C, i da li on zna da je to isto tako ozbiljna bolest. “Zašto” Zobin ne pita. On priča, sudbine su uvijek slične. To su priče o jednim te istim nesrećama. On kaže da pacijenti, narkozavisnici, uvijek rado pričaju o sebi, o sebi, o sebi. Oni kažu da loše spavaju bez narkotika ili sa njim imaju košmare. Pričaju da im je djetinjstvo bilo strašno i da su dospjeli u loše okruženje. Doktor Zobin kaže da na Zapadu sa narkozavisnicima uvijek mnogo razgovaraju. Ali šta se dobija time? Šta mu to oni mogu ispričati, a što on još ne zna?

Kristian se ne sjeća života bez droge. On misli da su to bila i dobra vremena. Zašto je postao ovisnik, on ne zna. Možda zato što su ga jedanput u školi nazvali luzerom – toga se on još i danas sjeća. Možda zato što je otac imao izliv krvi u mozak, ili jednostavno zato što je bilo dosadno.

U vrijeme kada mu je drug dao prvu injekciju, jer se on sam plašio igle, još je razmišljao: Pa, možete da pravite pauze. Ali pauze su postajale sve kraće. Onda je ponestalo novca. prodao je stan i svaki dan trčao u banku, uzimao hiljadu ili dvije hiljade maraka. Onda taj glupi metadon, taj zombi-narkotik, kada nikakve emocije već ne ostaju, priča on. I krađa. Kafu u milemijumu je dobro krao. Ući u supermarket, tri pakovanja sa lijeve strane pod pulover, tri sa desne, onda to prodati u pivnice po pet maraka za pakovanje i tako pet puta dnevno – i eto ti je već 150 maraka.

“Ćaknute” terapije. Sport, razgvori, čas u grupi, čas odvojeno, tamo su čak i rad nazivali radnom terapijom. Drugi su se žalili na sastancima sa roditeljima, ali to je glupo. Zaključak. Njega su uhapsili prd očima njegove majke – usput dok je išao kod svog kuratora brzo je trgovao narkoticima. Apstinencija u zatvoru je beskrajno trajala. Nedjeljama nije mogao da zaspe više od nekoliko sekundi. Boli te sve, osjećaš svaki mišić. Na kraju krajeva, narkotike možeš nabaviti i iza rešetaka, ali je veoma skupo.

Bez heroina Kristianov život je postao odvratan

1990. godine Kristian je prvi put uzeo heroin. A kasnije „sida“, amfetamin, hašiš, kokain. 2004. godine on i njegova prijateljica Kirsten su dobili kćerku. 2005. godine Kristijanova žena je nabavila sebi drogu „zlatni metak“ (namjerno predoziranje).

On kaže da je narkotik kao štetočina nagrizao njegov život, sve dok od njega nisu ostali samo komadići. Ali šta je on mogao da radi – narkotik je bio sa njim. U zlu i dobru. Kaže da ga je narkotik uzdizao tako visoko, svaki put, kao ništa drugo na svijetu. Kaže, bez narkotika njegov život bi postao nepodnošljiv. Ali tako svi oni govore.

Sada on, obnažen do pojasa, leži na kauču u sobi za liječenje i čeka poslednji u svom životu užitak od heroina. Prostorija je mala i puna ljudi: doktor Zobin, anesteziolog, Nikol, Kristian. Tiho je, kucanje Kristianovog srce čuje se iz jednog od mnoštva aparata.

U Rusiji je heroin narkotik mladih

Potom on šeta po Moskvi. Kristian kaže da će odmah prepoznati narkomana – kako hoda, kako stoji, kako je obučen. Kaže da već 20 godina on svaki dan ispituje ljude pogledom i zatim govori: Evo ovoga možeš pitati, on nešto ima. Kaže da ovdje ima narkomana skoro na svakom koraku. Vidi njihov uznemireni pogled, vidi kako drhte.

Rusija je zemlja zavisnika. Kada se 1991. godine raspao Sovjetski Savez, a sa njim i sve, za što su se ljudi mogli vezati, počeo je da vlada strah. 2,4 miliona je zavisnika od alkohola, mnogi od njih piju losion poslije brijanja i dezinfekciona sredstva, jer je to jeftinije od votke. To su stariji zavisnici. Zavisnost kod mladih – to su narkotici. Prema proocjeni OUN broj narkozavisnika iznosi 1 milion. Ne postoji organizovana distribucija špriceva, nema metadonskog programa. Ovi narkomani imaju malo vremena: oni umiru u roku od deset godina.

To je nova epidemija, koja je zahvatila zemlju. Sredinom 80-ih godina afganistanski rat je donio sa sobom smrt u zemlju. Mnogi vojnici nisu mogli da izdrže u borbama bez narkotika, oni su ih i donijeli u domovinu, u pocinčanim kovčezima poginulih. U Rusiji sa njenim zatvorenim granicama, gotovo da ranije nije ni bilo problema sa narkoticima.

Strah da se ne poludi zbog narkotika

Ponekad je Kristian mislio: još malo i puta natrag već neće biti, ja ću se naći u ludnici. I on je došao kod doktora Zobina. Te večeri Kristian je mnogo razmišljao o tome. I ujutru takođe. Jer Kristian zna: da će možda danas upoznati život poslije smrti.

U Moskvi se već smračilo, automobili su u saobraćajnim gužvama. Kristian ide da prošeta – nakon tog dugog dana, koji treba sve da mu promjeni. Duboko udiše i kaže: „Hvala bogu, sve je prošlo“. Prošlo je to stanje bez droge. Sve vrijeme je u znoju, kao svinja. Nesanica. Prevara, laž. Ne, ja nisam narkoman. Ne, ja nisam ništa uzimao.

Sada Kristian kaže da ne razmišlja više o heroinu i da ne osjeća silnu želju. Po prvi put nakon mnogo godina, osjeća se onako, kako treba. Sada je sve dobro.